Psihološkinja Sanja Popović: Izazovi i posljedice pandemije

 Psihološkinja Sanja Popović: Izazovi i posljedice pandemije

Foto: Privatna arhiva

Psihološkinja Sanja Popović, za portal Danilovgrad piše o izuzetno važnom pitanju u posljednjim mjesecima, kako se nositi sa pandemijom koronavirusa i njenim posljedicama.


Kada je situacija nepredvidljiva kao ova u kojoj se sada nalazimo, dio mozga koji „voli“ predvidljive situacije počinje da proizvodi emocionalne reakcije. Uglavnom se javljaju strah i anksioznost kao dvije različite emocije. Kada mozak ne može da predvidi šta će se desiti sjutra, kao sto je slučaj sada dok pandemija korona virusa još traje, ili ako mu se čini da će se desiti nesto loše: mogućnost da izgubi posao, finansijska nestabilnost ili da će nekom od bližnjih biti ugrožen život, onda se javlja strah.
Strah je zapravo prirodan, normalan i sasvim opravdan u ovim mjesecima od kada se pojavila epidemija tj. pandemija. Strah nam, inače, pomaže da izbjegavamo sve loše, za nas opasne situacije i onog momenta kada ta loša situacija prodje i mi smo uspješno izašli iz nje, strah bi trebalo da nestane. On je povezan sa opasnošću – kada nema opasnosti nema ni straha! Međutim, anksioznost je nešto drugo – strah bez realne opasnosti, takoreći bez potrebe. Osjećati strah je sasvim normalno i prirodno i to je zdrava reakcija mozga koja vas upozorava na moguću opasnost i ako poslušate sebe strah ćete okrenuti u vašu korist i izbjeći opasnost, a onda će taj osjećaj straha nestati. Ono čega treba da se čuvamo u ovom periodu je da ne upadnemo u mrežu zvanu anksioznost.
Tokom pandemije čini se nemogućim, a da svi ne osjetimo neku dozu anksioznosti. Kada osjećamo anksiznost u niskom stepenu je takodje normalno, ali kada ona postane toliko snažna da nas zaustavlja prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i obaveza, to donosi štetu. U ovoj situaciji postoje specifične aktivnosti kojima možemo zaštiti naš mozak i boriti se protiv anksioznosti.
Trebalo bi da stvaramo navike – mozak funkcioniše bolje kada imamo svakodnevne rituale. Bez obzira kakav ce ishod aktivnosti koju obavljamo biti , kroz navike i rituale mozak ce manje osjećati stres. Nevezano sta se dešava oko vas , da li je vrijeme pandemije ili nije, bitno je da stvarate procedure u životu. Rituali kao što su naše specificno buđenje ujutru, ispijanje kafe sa supružnikom, razgovor sa dragom osobom, zajedničko gledanje filmova , porodični doručak itd. stvaraju stabilnost i normalnost bez obzira na vanredne okolnosti.
Drugi način je konekcija sa drugim ljudima. Socijalna smo bića, pa čak i kada smo u karantinu treba da iskoristimo priliku i pozovemo putem telefona ili neke od aplikacija, prijatelje ili članove porodice sa kojima, recimo, nismo bili u kontaktu već neko vrijeme i tako napravimo ritual, dnevni ili nedeljni, kako god ko želi, ali važno je da je ritual. To društveno povezivanje je neophodno kako karanitn ne bi ostavio značajne posledice.
Zapošljeni u mnogim kompanijama rade od kuće i sastanci se održavaju pomoću online veza, zato je preporuka da poslije kraja radnog vremena, koliko god bili zasićeni kompjuterom , ostanete sa kolegama par minuta u opuštenom razgovoru, to je doprinos našem mozgu i njegovoj energiji. Jako je važan humor i dobro raspoloženje da bi nam mozak zadržao energiju. Ono sto predstavlja gorivo za naš mozak jeste kiseonik. Neophodno je da provodimo minimum sat i po vremena nedeljno u prirodi kako bismo obnovili energiju mozga ili petnaestak minuta dnevno. Tokom izolacije svi smo bili manje- više okrenuti prirodi i te aktivnosti treba da prerastu u naviku i onda kada kriza prođe.
Zasto nam baš toliko teško pada ova vanredna situacija?
U vijeku u kojem živimo već smo svi navikli na hedonizam. Zadovoljstvo nam, vrlo često, predstavlja prioritet i počeli smo da budemo nestrpljivi ako taj osjećaj ne zadovoljimo istog trenutka. Ono što se utemeljilo u današnjem društvu jeste egoistično razmišljanje koje nas čini depresivnim onda kada nismo u situaciji da ispunimo sve sto želimo. Krize, poput ove, koliko god donijele štete po svakom živtnom pitanju, mogu mu dati i smisao – počnemo da cijenimo ono što smo vrlo često znali da previdimo, a to su vrijednosti porodičnog i društvenog života. Ako uvijek težimo da sve bude samo naše lično zadovoljstvo i da je samo to važno , onda nikada i nećemo biti zadovljni.
Tokom života prolazimo kroz mnoštvo različitih kriza kako ličnih tako i onih globalnih koje zadese cijeli svijet. Zbog globalizacije sve će biti manje malih kriza koje će se ticati samo jednog dijela planete. Treba razviti vještine koje će nam pomagati da živimo u vremenu gdje će se stalno dešavati neke krize a to su: saradnja, otpornost i empatija (ključni činilac emocinalne inteligencije). Otpornost ne znači ignorisati problem. Otpornost znači biti pogođen, osjećati se loše i biti sposoban da se vratiš u normalu. I ne treba da brinemo, kada kriza prođe vrlo lako ćemo povratiti sve dobre strane života, druženja, bliske kontakte, poljupce, jer mozak fantastično pamti zadovoljstva.

Avatar

Jasna Kaluđerović

Pročitajte još