Boris Đurović: Pjesnicima ne šapuću anđeli

 Boris Đurović: Pjesnicima ne šapuću anđeli

Foto: Privatna arhiva

Boris Đurović, rođen je u Titogradu, 1988. godine, gdje provodi dio djetinjstva, kasnije se nastanjuje u Danilovgradu. Zapošljen kao TV snimatelj, apsolvent je Fakulteta za crnogorski jezik i književnost na Cetinju. Pisanjem se bavi dugo, poeziju je objavljivao u relevantnim književnim časopisima, a iza sebe odnedavno ima i objavljenu zbirku poezije Svi moji demoni.

Svi moji demoni je zbirka koja je na prvo čitanje privukla čitalačku publiku surovom iskrenošću emocija, britkim mislima koje provociraju na razmišljanje. Tražeći uporište u crnogorskim pjesnicima i njihovom tematskom opusu, tragajući za sličnostima u poigravanju jezikom i stilom, uočavamo jedinstvenost kojom Đurovićeva poezija odiše.

Upotrebom arhaičnih izraza Đurović vraća poeziji duh tradicionalnog spajajući ga sa savremenim trenucima koje boji unutrašnjim, snažnim emocijama.

Može li poezija promijeniti svijet?

Poezija bi mogla da mijenja svijet. ali joj nije dato. Manjak opšte suptilnosti podrazumijeva otuđenost, ne samo od poezije, nego i od svake prirodne tvorevine koja ima ili je imala moć da mijenja biće. Promjena svijeta proizilazi iz individue, a to zasigurno nije pjesnik. Poezija je proizvod težnje za bijegom iz poznatog svijeta, koliko god taj neki novi svijet bio fiktivan. Vjerujem da su od Homera pa do današnjih dana mnogi pjesnici stvorili sijaset svjetova koji se mimoilaze i koji čak ni čitateljima ne nude vrata, tek samo svoje obrise. Kritika prepoznaje epohe (uticaji društvenih prilika, industijalizacije…) i u tim okvirima svrstava određenu kolektivnu stvaralačku, odnosno, pjesničku sliku, međutim poezija ni tako sabrana nije uspjela da mijenja svijet, ali je uspjela da se izdigne iznad društva zbog čega oko sebe stvara privid nedostižnosti.

Šta Vam predstavlja poezija? Bijeg, realnost, način života, ljubav?

Prije svega katarza. Nije opsesija, nije ljubav, nije način života, nije bijeg, pa ni realnost – međutim, ona sve to postaje time što se kroz mene samostvara, ja sam njen medij. Ponekad su mi pjesme koje sam pisao suviše strane, otuđene, nezavisne, čak se ne śećam trenutka koji me je ponukao da ih pišem, ali znam da su se tvorile u nasipu opšteg iskustva i doživljaja. Ranije sam tvrdio da moje pjesme ne proizilaze iz pomenutog iskustva ali se danas teško mirim s tom činjenicom i gubim kontrolu nad njima.

Kada je napisan prvi stih koji je probudio želju i talenat za pisanjem?

Često kažem da nemam svoju prvu pjesmu, pa samim time ni prvi stih. Ko bi znao što se s tim materijalom desilo. Vjerovatno pogužvan, obrisan… Davnine stoje između mene i prve pjesme koja se, pretpostavljam, odnosila na ljubav. Kod sebe ne prepoznajem talenat kao predsipoziciju za nešto. Važno je prepoznati način oslobađanja, makar je tako kod nas koji ne pišemo od zora već od prijeke potrebe. U red neprepoznavanja svrstavam i želju. Jednostavno – ne volim što pišem, ti se razlozi kose s mojim željama. Ako nekad prestanem, uživaću apsolutnu sreću, a apsolutno je sinonim za nemoguće.

Šta je za Vas inspiracija?

Ne vjerujem u inspiraciju, više vjerujem u emociju, makar naopaka bila. Priča o inspiraciji je marketinška retorika kojom se nerijetko služe pjesnici današnjice, koji u potrazi za inspiracijom obilaze mora, jezera, zamišljaju sumatrizam, traže muze. Ne. Poezija nastaje u bilo kojem trenutku i tu nema pravila. Zagledati se se u nebo ili u najbezdušniji predmet – nema nikakve razlike, važno je da predmet zagledanosti bude obavijen trenutnom ili vječnom emocijom, emocijom koja je takođe nezavisno biće koje nema uvid u svoju strukturu ali je svjesna svoje postojanosti – tu nastavlja pjesnik.

Koja je emocija najzastupljenija u Vašoj poeziji?

Kako odmiču pitanja, odgovori mi postaju sve kraći. Razlog tome je što sve vrijeme prošlo, sadašnje i buduće – mislio sam, mislim i misliću na emociju, pa mi ista remeti kontinuitet misli i sužava mi želju da govorim o njoj. Riječ je o velikim oscilacijama, o različitim bojama kroz koje moram da posmatram svijet. Možda ovaj odgovor zalazi u poetski kič, ali čak i da je tako – ja nemam i/ili ne znam bolji.

Možemo li u poeziji koju pišete pronaći Vašu srž?

Moji stihovi su satkani od tuđe srži, moja srž i nije naročito mistična, samo je sposobna da prepozna drugost i da s njom uspostavi konekciju koja je toliko jaka da posljedica biva pucanje. Ako bih se kojim slučajem duhvatio svoje srži – ne bih izdržao dok povežem konce zato što se ne mirim s opštim emocionalnim redom. Ako se nameće pitanje, čemu jaka konekcija ako je osuđena na propast, odgovor je – ne znam, ali vrijedi.

Da li bi voljeli da Vašu poeziju pročita neka posebna ličnost?

Sad je svejedno. Može i da joj se utre trag. Čitao je ko je trebao, mada izvjesno je da će ona sama nastaviti da traži žrtvu koja će je čitati. Ponekad mi se čini da mi više prija negativna kritika jer to je znak da intima nije napuštila svoj kalup.

Čija Vam je poezija najbliža?

Bliska mi je svaka poezija koja jeste poezija, pogotovo kad je riječ o ranijim epohama. Postoje stvaraoci čiji izražaj ne odgovara mom senzibilitetu, ali to ne umanjuje ono umjetničko u njihovom stvaralaštvu. Nikad nije napisana savršena pjesma, zato što poezija predstavlja neku vrstu imitacije naše nutrine koju je često nemoguće manifestovati kroz riječi.

Kada govorimo o poeziji, po Vašem mišljenju, kakva je trenutna situacija u Crnoj Gori?

Optimizam mi je u rezervi. Problem nastaje u masovnosti neosnovanog i tankog izražaja a tehnološki napredak je omogućio promociju neprobrane poezije koja neiskusne čitaoce sputava i umanjuje im mogućnost razlikovanjea nesvrstane komercijale i onoga što se još uvijek zove umjetnost. Dalje, mnogi crnogorski autori moraju da definišu jezik na kojem stvaraju, moraju da razmišljaju o jeziku kao o identitetskom kodu prepoznavanja njih i njihove poezije ili proze, jer bez svijesti o tome – izražaj je ništavan, a crnogorski jezik je, što malo koji, veoma bogata riznica upotrjebljivih riječi. Ovo je era opšte nedefinisanosti, međutim – vrijeme će, kao i do sada dati svoju definiciju kvaliteta, a dio njega će svakako biti autori koji već daju pečat vremenu u kojem žive, poput Đorđa Šćepovića i Tijane Rakočević, čija je poezija i proza zauzela ozbiljno mjesto na crnogorskoj kulturnoj sceni.

Ko/šta su Vaši najveći demoni?

Naziv zbirke Svi moji demoni – nije slučajan. Zapravo demonima nazivam ono što me ćera da pišem, da ih saberem među korice, da ih tu utamničim, međutim – to je često uzaludna rabota, jer ne prestaju da se roje, a svi su stvoreni iz jedne tačke koja ne prestaje da ih hrani. Dalje pojašnjavanje bi i mene dovelo u zabludu, jer ta tačka nije utvrda već je sklona promjeni položaja, tako da nije i ne može biti pod kontrolom, a to se kosi s mojim bićem.
Zapamtite – pjesnicima ne šapuću anđeli, čak iako njihova poezija pjeva o njima.

SAN

U cik zore, bogami, oči ovolike.
Svu noć su mrtvi ulazili mi u sobu,
Kroz zabravljena vrata, kroz zidove,
Kroz pod, odozdo – iz izbe.

Budili me, a sanjao sam oranje.
Prevrnuta zemlja, po njoj kosti
Izdrobljene, gazim ih. Pucaju.
A poniže neki ljudi stoje,
Huku, kao kakav vjetar čine.

Čuh dozivanje, taj vjetar bješe
Ime moje. Ne osvrćem se,
Gazim one kosti, dok među
Njima ne poznadoh svoje!

Avatar

Jasna Kaluđerović

Pročitajte još

Leave a Reply

Pravila Komentarisanja
Uslovi Korišćenja